Veliki dio časova srpskog jezika u osnovnoj školi posvećen je književnosti, počevši još od prvog razreda. Sa književnošću (a uglavnom ne i sa gramatikom) djeca će se nerijetko sresti i prije ulaska u zvanični sistem obrazovanja, putem slikovnica, pjesmica, priča za laku noć, bajki, zagonetki, brojalica i svih drugih oblika literarnog izražavanja kojima budu izloženi, odnosno onih koji budu u njihovoj neposrednoj okolini.
Ipak, u školskoj praksi se vrlo često dešava da učenici 8. razreda – dakle, na samom kraju osnovnoškolskog obrazovanja – ne mogu da odrede neke osnovne književne kategorije pojedinačnog djela. Tu je, prije svega, riječ o književnom rodu, vrsti i podvrsti. Zašto je to tako? Čini se da mladim čitaocima pažnju potpuno preuzme tema onoga što čitaju, te se fokusiraju na fabulu i motive, ili ih prevari ono kako tekst na papiru izgleda, pa daju brzoplete odgovore.
Ono što u većini slučajeva učenici uspješno odrede jeste da li je neko djelo „pjesma” ili „priča”, uslovno rečeno. No zašto to nije dovoljno? Pomenuta podjela je nastala pogledom na grafički izgled teksta. Nama, pak, treba podjela koja će imati na umu sve reprezentativne osobine uključujući pitanje autora, stila, tematike, oblika teksta, osjećanja i svih drugih sastojaka koji čine kompleksni kolač pod nazivom književno djelo.
Koja podjela nam je onda neophodna? Na prvom mjestu moramo imati na umu da je najvažnija podjela ona koja razlikuje usmenu (narodnu) i pisanu (autorsku, umjetničku) književnost. Istovremeno, jednako važna podjela jeste ona koja se tiče književnih rodova u koje ubrajamo: liriku, epiku i dramu. Da bismo znali kog roda je određeno književno djelo, moramo znati neka opšta obilježja koja izdvajaju svaki rod pojedinačno.
Lirika je književni rod koji se odlikuje subjektivnošću, iskazivanjem osjećanja, slikovitošću izraza, melodičnošću i ritmom. Ovaj rod najčešće vezuje za poeziju, mada treba napomenuti da postoji i lirska proza (kao što je Ex Ponto Ive Andrića), a to je jedan od razloga zbog kojih nije dovoljno reći da je neko književno djelo samo pjesma. Jer postoji i epska pjesma.
Epika, sa druge strane, predstavlja onaj književni rod koji se prepoznaje u djelima koja čini određena naracija, opisivanje događaja, pričanje o junacima, duge epizode, ponavljanja i digresije. Ovaj rod najčešće vezujemo za prozu, ali i tu moramo biti obazrivi i imati na umu epsku poeziju (npr. Početak bune protiv dahija), epove i spjevove (Njegošev Gorski vijenac) koji jesu poezija sa svim ovim gore navedenim karakteristikama.
Drama, treći književni rod, obuhvata ona djela koja u centru svog dešavanja imaju neki sukob – između dva lica, između junaka i društva ili unutar samog junaka. U dramskim djelima nema opisivanja (izuzev didaskalija), već isključivo monolozi i dijalozi. Ova djela prepoznajemo upravo po tome što su napisana upravo u toj formi, često pomoću isticanja imena lica koje govori sa jasnom asocijacijom na scenario (Sofokle Antigona).
Iz ove podjele izvlačimo zaključak da književnost uvijek posmatramo sa dvoje naočara – onim koje gledaju spolja, formu, oblik i grafički izbor stvaraoca, ali i onim koje gledaju unutra, suštinsko, semantičko središte napisanog teksta.
Kada uspješno odredite književni rod, to je već pola posla. Ostaje vam da odredite književnu vrstu, ali to je već tema nekog drugog teksta. Nadamo se da smo ovim malim izletom u teoriju književnosti ako ne uklonili, a ono bar umanjili kamenje spoticanja koje možete susresti pri određivanju književnog roda.